Koliko puta u životu ?inimo nešto što možda nismo ni sanjali. Koliko ?esto pomi?emo granice onoga što možda smatramo da nismo u stanju napraviti ili posti?i. Stalno spominjemo da ništa nije nemogu?e, ali zapravo... jesmo li dovoljno hrabri, lucidni ili samo dovoljno željni napraviti ili posti?i željeno.
Razmišljaju?i o danima koji su za nama, ne mogu a da se ne prisjetim svojih razmišljanja tada i onoga što ?inim danas. Primjerice: kada sam kupio Vespu, prije tri godine, razmišljao sam kako je lijepo imati takvu krasoticu za vožnju gradom. Nedugo poslije, zaredali su se izleti. Prvo, onako bojažljivo do Sljemena, zatim Samobor...pa sve do razgovora kojeg sam prošle godine vodio sa Zrinkom u Zadru. I ta ideja mi je tada zvu?ala vrlo primamljivo, zastrašuju?e, pa ?ak i nemogu?a. Radilo se naime o tome da krenemo na svjetsko nogometno prvenstvo u JAR. Vespama naravno!!!
Pogledajte nas samo danas! U nepunih godinu dana ve?ina nas skupila je jako puno kilometara sa svojim ljubimicama. Krenimo redom: bio je tu Zadar i nezaobilazna Cro Vespa, Treviso i odlazak na World Vespa Week, 1. Kvarnerski skup na Krku, te put u Umag, i kao vrhunac i završetak godine Zadar i ponovno Cro Vespa. Kako zbrajam kilometre onako iz glave ispada da sam ove godine prevalio dobrih cca 3.000,00 km samo kroz putovanja. Guzica više ne boli kao nekad-vjerojatno je koža otvrdnula kao cowboy-ima, straha više nema, samo užitak.
PUT U ŠIBENIK
Djecu nisam vidio desetak dana obzirom da su na moru sa mamom, a ja u Zagrebu. Tih desetak dana od našeg zadnjeg susreta prolazili su užasno sporo. Osje?ao sam se kao prazna školjka. To nisam bio više ja! To je bila samo moja sjena. Sjena, koja je samo ispunjavala najosnovnije životne funkcije. Znao sam da nešto moram u?initi! Dalje se ovako nije moglo! Ali što? ?ekati još desetak dana da se vrate s mora?! Sve osim toga! Odlu?io sam! Sjest ?u na Vespu i krenuti njima u susret da ih vidim, zagrlim i izljubim! Da napunim baterije kako bih mogao preživjeti bez njih dok se ne vrate ku?i. Pažljivo biram datum, uzimam slobodan dan u firmi i to je to! Pa dobro možda to i nije sve! Trebao bih Vespu registrirati. Osiguranje imam, al je tehni?ki istekao davnih dana. Sve provjeravam i sve radi. Hajmo na tehni?ki. Pred stanicom za tehni?ki pregled provjeravam sve: farove prednje zadnje, žmigavce lijeve i desne. Fuck! žmigavci ne rade! Ne kužim! Malo?as su radili, a sad ni da bi! Sati je 19:30, vremena je premalo da bih tražio kvar. Ha, ništa. Popit ?u pivu i razmislit o svemu. Jedna je vodila drugoj, pa tre?oj...evo i ekipe...pono? je, pijan sam ko letva. Vespa me kao najvjerniji konj nosi ku?i u krevet.
14.08.2008. jutro je. Dan D bez iskrcavanja u Normandiji. Još uvijek osje?am posljedice sino?nje cuge. Pijuckam kavicu na terasi i otpuhujem dimove prve jutarnje pljuge. Radim plan puta u glavi i popis potrepština. Nakon dugog razmišljanja sve se svodi na to da osim kantice ulja i nešto nov?i?a ne trebam više ništa. Obla?im jaknu, stavljam kacigu na tikvu i spreman sam! Posljednji put duboko udahnem i kre?em! Šibenik eto me! Nakon prvih par kilometara ve? sam na staroj Karlova?koj. Prometa ima ali nije gužva. Sun?ano je, krasan dan. Nakon tridesetak minuta ve? sam u Karlovcu. Prvo stajanje na benzinskoj. Nakon to?enja odmah kre?em, jer vremena za gubljenje nema-dalek put je pred nama. Kilometri se vrte, zavoji ostaju za nama, a u glavi sje?anje na deveti mjesec prošle godine kada smo tim istim zavojima, krstarili nas nekolicina na prvu Cro Vespu. Eto me u Slunju, to?enje drugo. Nastavljam dalje put Šibenika kroz Plitvi?ka jezera, preko Korenice prema Udbini. Time završava i dinami?na vožna zavojitim cestama, a nastupa monotona i jenoli?na cesta sve do Gra?aca. Spuštam bradu na kilometar sat svoje PX-ice, pjevušim neku ?udnu melodiju. Razmišljam o svojoj dje?ici, o svojoj bivšoj, životu i svemu ostalom samo da mi vrijeme što prije pro?e. I kona?no, evo me u Gra?acu. Stajem na benzinskoj. Nakon brzopoteznog dotakanja hitam ka Velebitu i prekrasnim zavojima koji slijede sve do podnožja, do Dijane. Na raskrš?u kod Dijane napuštam dobro poznatu cestu i kre?em u nepoznato, put Obrovca. Do Obrovca cesta je super. Obnovljena novim slojem asfalta i bogata zavojima. Baš onako kako svaki vespaš želi. Veronique razdragano mrmlja pod mojom težinom. Sa lako?om se obrušava u zavoje, te mi samo struganjem bo?nog nogara s jedne i dekla sa druge strane daje doznanja da igramo možda malo pregrubu igru. Nježno je mazim po ru?ici gasa.
Plovimo suncem okupanom cestom pripijeni jedno uz drugo put Kruševa, a kad ono.... Idilu prekida njezin bolan hroptaj. Odjednom je izgubila dah ugasila se i stala. U nevjerici skidam kacigu, silazim sa nje i kao sa curom koju jako voliš, pitam je: Sre?o što je? Što se desilo? Stojimo tako uz cestu nas dvoje sami, minutu ili dvije. Sunce je visoko u zenitu. Podne je. Palim pljugu, prvu nakon polaska i razmišljam o opcijama. Do Šibenika je ostalo stotinjak kilometara, do Zagreba moža dvjestopedeset. Izgubljeni smo u nigdezemskoj na cesti kojom je zadnji puta neko prošao prije pola sata. Svuda oko nas kamenjar i niska makija. A sunce prži. U oko me ubode tabla - birtija tri kilometra od nas. Obilazim oko Veronique, mazim je, šapu?em joj lijepe rije?i i molim je da me ponese do tog uto?išta. Kurblam malu, jednom, dvaput, triput. Niz ?elo mi curi znoj, o?aj je sve prisutniji. Nakon pet, šest puta zavrtila se. Osluškujem svoju curicu, a ona brunda kao da se ništa dogodilo nije. Kre?em. Nakon kilometar do dva izgubila je dah po drugi puta. Onako bez daha klizimo vo?eni inercijom i laganom nizbrdicom ka birtiji. Stigli smo. U hipu naru?ujem hladnu žuju. Nakon pljuge i nekoliko gutljaja pive razmišljam šta mi je ?initi. Ha niš, promjenit ?u svje?icu pa bumo vidli. Ostavljam na pola ispijenu pivu i pljugu u pepeljari, te nestrpljivo mjenjam svje?icu. Nakon promjene kurblam. Pali! Veselo radi! Dovršavam pivicu uz jednu pljugicu i kre?em dalje. Mali?ka se veselo vrti i opet smo veseli. No, sre?a nije dugo trajala. Nakon par kilometara opet stajemo. Vespa ni da bi! O?ajan sam! Onako u o?aju iskosa gledam svoju ljepoticu, i samo mi pukom slu?ajnoš?u pogled pada na pipicu benzina. Niti je zatvorena niti otvorena. Onako je, na pola. Otvaram benzin do kraja, palim pilu! To je to!
Letimo laganim zavojima do Benkovca. U Benkovcu to?im, te hitam dalje preko Stankovaca prema Šibeniku. Cesta je ubita?na, asfalt je super, al šta je ravna. Dosada za popizdit. Nakon pet sati eto me u Šibeniku. Sjedam popit jednu ladnu, pa u zagrljaj curama svojim.
Nakon dva sata veselja, sre?e i ljubavi, te nakon obilnog ru?ka i finih kola?a, koje sam zalio sa dvije žuje vrijeme je da se krene ku?i. Sunce je i dalje visoko na nebu, tek je 16 sati. Tužna srca, ali ipak sa osmjehom na duši kre?em iz Šibenika put Stankovaca.
I opet ona duga dosadna ravna cesta skroz do Benkovca. Od Benkovca do Obrovca vrijeme brzo prolazi jer razmišljam i pregledavam u kojoj sam ja to vukojebini ostao u «kvaru». Po izlazku iz Obrovca ne mogu do?ekati po?etak uspona na Velebit. Stiš?em gas i u trenu eto me tamo. Bacam se u zavoj i ve? gledam drugi. Kao malo djete u parku vrištim od sre?e. Daj bože da je tako do Zagreba. Ali nije. Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i tih dvanaestak kilometara brutalnih zavoja. U Gra?acu to?im ponovo. Malo Veronique, a malo sebe. Treba se pripremiti za najgoru dionicu puta. Gra?ac-Korenica. To je toliko dosadno da ne želim trošiti rije?i na taj dio puta. U Korenici to?im ponovno. Polako sunce pada iza brda pa je vrijeme da promijenim vizir. Ipak se bolje vidi bez tamnog vizira. Obzirom da je promet prema Zagrebu gust ne želim forsirati pa vozim turisti?ki i opušteno u koloni, uz povremeno preticanje. Takvim laganim tempom, dolazim do Slunja u kojem ponovno tankam. Izviru sje?anja na povratak sa prve CroVespe, kada smo Ante i ja na toj bezninskoj pušili pljugu i ?ekali ostale. Nekoliko trenutaka kasnije dojurio je i Saperica na svojoj ljutoj pili i jebo nam sve po spisku jer ga je murjak htio zaustaviti, obzirom da nas dvojcu nije uspio.Lovio je on nas radarom al nas nije ulovio. Sapericu medjutim skoro je. Smijem se ko budala tim dogodovštinama. Ljudi u nevjerici kimaju glavom, vjeruju?i da sam puko ko kokica. Ha ništa, hajmo dalje. U Karlovcu stajem na benzinskoj pored naplatnih ku?ica. Treba nešto izjest i zalit hladnom žujom. I tako nakon ve?ere, kre?em pokoriti i zadnjih 45 kilometara svog puta.
21:30 Stigao sam. Sjedam na terasu svojeg omiljenog kafi?a iznad Gajnica. Palim pljugu i sr?em pivu. Razmišljam o današnjem danu. Prosjedio sam na Veronique deset i pol sati, prevalio sedamsto kilometara, potrošio 30 litara ?istokrvne mješavine i pobio cijeli roj mušica. Sretan sam, mal?ice umoran i bez opipa u jagodicama na prstima ruke, ali, sretan sam. Tko zna koji je slijede?i put. Tko zna kuda ?emo nas dvoje sutra. Na svjetsko nogometno prvenstvo u JAR možda. Nikad se ne zna.
Zna se samo da je sa Vespom samo nebo granica...
Pri?e